Želimir Žilnik

Evropa preko plota

Opis filma

Film prati posledice Šengenskog sporazuma na mađarsko-srpskoj granici u periodu od leta 2004. do proleća 2005. U formi dokumentarne drame Žilnik daje priliku lokalnom stanovništvu da govori o svojim iskustvima i pokaže kako izgleda njihov život i rad u izmenjenim okolnostima.

Želimir Žilnik je autor posvećen savremenim temama, koje uključuju društvenu, političku i ekonomsku kritiku svakodnevnice. Njegovi prvi filmovi bili su dokumentarni: Žurnal o omladini na selu, zimi (1967), Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava (1968), Nezaposleni ljudi (1968) i Lipanjska gibanja (1968). Studentske demonstracije iz 1968. godine tema su i njegovog prvog igranog filma "Rani radovi" (1969). Film "Rani radovi" odmah je bio zabranjen za prikazivanje, s argumentacijom da vređa javni moral i loše utiče na obrazovanje omladine. Na festivalu u Berlinu film je dobio nagradu Grand Prix. Nakon što mu je zabranjeno prikazivanje i novog igranog filma "Sloboda ili strip" (1972), Žilnik emigrira u Nemačku. U Nemačkoj, gde snima niz dokumentarnih filmova o gasterbajeterima, Žilnik stvara i dokumentarni film "Javno pogubljene" (1975). Ovaj film je i danas jedini nemački dokumentarni film koji je zabranjen za prikazivanje odmah nakon nastanka. U njemu se reditelj bavio južnoameričkom terorističkom bandom koju je policija, nakon pljačke, ubila pred TV kamerama. Krajem sedamdesetih Žilnik se vraća u Jugoslaviju, i nastavlja rad na dokumentarnim, retkim igranim filmovima i dokumentarnim televizijskim dramama. Do 2001. godine snimio je osam igranih, 27 dokumentarnih filmova i 11 TV drama. Sva ova ostvarenja nose prepoznatljiv autorski pečat – i u tematskom, i u poetičkom smislu. Osim u filmovima "Lepe žene prolaze kroz grad" (1985) i "Tako se kalio čelik" (1988), u kojima glavne uloge igraju profesionalni glumci, u svim drugim – kako dokumentarnim, tako i igranim - Žilnik je uglavnom angažovao naturščike. U većini slučajeva oni glume sami sebe. I u Žilnikovim filmovima iz devedesetih, kao što su "Tito po drugi put među Srbima" (1994) i "Marble Ass" (1995) igraju naturščici. Filmski opus Želimira Žilnika obeležen je prepoznatljivim autorskim pečatom: minimalistička filmska poetika, demistifikacija najraznovrsnijih društvenih problema i izuzetno jeftini filmovi u produkcijskom smislu.