Želimir Žilnik

Druga generacija

Opis filma

Nakon 11 godina povedenih u Nemačkoj, petnaestogodišnji Pavle Hromiš vraća se u svoju domovinu, u kuću svoje bake u Kucuru, kako bi završio školovanje u Jugoslaviji. Tokom njegove prve nedelje, postaje zbunjen svojim novim okruženjem, drugačijim školskim programom, nepoznatim društvom. Posle svađe sa bakom i sukoba sa školskim drugovima, Pavle se vraća u Nemačku. Njegovi roditelji ne žele da ga ponovo upišu u školu, jer nameravaju da se za godinu ili dve vrate u Jugoslaviju. Njegovi bivši drugovi zaboravili su na njega, i počinju da ga zadirkuju zbog siromaštva i zaostalosti njegove zemlje. Pavle počinje da gleda na svoje prethodno iskustvo iz potpuno drugog ugla. Vraća se u Jugoslaviju, odlazi u internat u Novom Sadu, gde upoznaje decu sa sličnom prošlošću (iz Australije, Kanade, Austrije). Iako se čini da je Pavlovim problemima došao kraj, vrlo brzo zapada u probleme sa devojkom i upravnikom internata. Pavlova porodica je zabrinuta zbog njegovog ponašanja. Pavle odlučuje da promeni život – prekida dotadašnja prijateljstva, i ne govoreći nikom upisuje policijsku školu. Pavle postaje uzoran učenik.

Želimir Žilnik je autor posvećen savremenim temama, koje uključuju društvenu, političku i ekonomsku kritiku svakodnevnice. Njegovi prvi filmovi bili su dokumentarni: Žurnal o omladini na selu, zimi (1967), Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava (1968), Nezaposleni ljudi (1968) i Lipanjska gibanja (1968). Studentske demonstracije iz 1968. godine tema su i njegovog prvog igranog filma "Rani radovi" (1969). Film "Rani radovi" odmah je bio zabranjen za prikazivanje, s argumentacijom da vređa javni moral i loše utiče na obrazovanje omladine. Na festivalu u Berlinu film je dobio nagradu Grand Prix. Nakon što mu je zabranjeno prikazivanje i novog igranog filma "Sloboda ili strip" (1972), Žilnik emigrira u Nemačku. U Nemačkoj, gde snima niz dokumentarnih filmova o gasterbajeterima, Žilnik stvara i dokumentarni film "Javno pogubljene" (1975). Ovaj film je i danas jedini nemački dokumentarni film koji je zabranjen za prikazivanje odmah nakon nastanka. U njemu se reditelj bavio južnoameričkom terorističkom bandom koju je policija, nakon pljačke, ubila pred TV kamerama. Krajem sedamdesetih Žilnik se vraća u Jugoslaviju, i nastavlja rad na dokumentarnim, retkim igranim filmovima i dokumentarnim televizijskim dramama. Do 2001. godine snimio je osam igranih, 27 dokumentarnih filmova i 11 TV drama. Sva ova ostvarenja nose prepoznatljiv autorski pečat – i u tematskom, i u poetičkom smislu. Osim u filmovima "Lepe žene prolaze kroz grad" (1985) i "Tako se kalio čelik" (1988), u kojima glavne uloge igraju profesionalni glumci, u svim drugim – kako dokumentarnim, tako i igranim - Žilnik je uglavnom angažovao naturščike. U većini slučajeva oni glume sami sebe. I u Žilnikovim filmovima iz devedesetih, kao što su "Tito po drugi put među Srbima" (1994) i "Marble Ass" (1995) igraju naturščici. Filmski opus Želimira Žilnika obeležen je prepoznatljivim autorskim pečatom: minimalistička filmska poetika, demistifikacija najraznovrsnijih društvenih problema i izuzetno jeftini filmovi u produkcijskom smislu.