VIVISECTfest 01: Film
Janko Baljak
Anatomija bola
| Režija | Janko Baljak |
|---|---|
| Zemlja produkcije: | Srbija/SCG |
| Godina produkcije: | 2000. |
| Trajanje: | 30 min |
| Zvuk: | Igor Perović |
| Kamera: | Sandra Stojanović |
| Montaža: | Barbara Bogavac |
| Produkcija i distribucija: | B92 |
Nagrade
Grand prix i FIPRESCI nagrada 47. Festival jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma, PRIX CIRCOM, POSTDAM 2000
Janko Baljak je diplomirao filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Jedan je od osnivača filmske i televizijske produkcije beogradske nezavisne radio stanice B92 u čijoj je produkciji režirao veliki broj dokumentarnih filmova. Ovi filmovi su s uspehom prikazivani na domaćim i svetskim festivalima gde su osvajali niz značajnih nagrada.
Izabrana filmografija
Apsolutni sluh (1988), Dugi život bračnog para Kos (1990), Bilo jednom u Srbiji (1991), Vidimo se u čitulji (1995) - Grand prix i FIPRESCI nagrada, 42. Festival jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma, Etnički čisto (1998) - nagrada za najbolji dokumentarni film na 45. Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, 02:06 - Anatomija bola (2000) - Grand prix i FIPRESCI nagrada, 47. Festival jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma, Mrtvi ubijaju - anatomija bola 2 (2001) – najbolji dokumentarni film na 48 Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, Yugend in der twilight zone (2001), Srbija u kontejneru (2003).
Opis filma
Tokom poslednje decenije 20. veka u Srbiji, nesrećni i jezivi događaji stalno su se smenjivali. Prosečni gledalac bilo filma ili televizije bio je prinuđen da konstantno iz svog pamćenja briše prošle događaje i tako stvara mesto za nove, obično još tragičnije. Pamćenje ljudi, naviklih na zlo koje ih okružuje, postajalo je sve kraće i kraće. Dirljivi, ali već zastareli susreti sa brojnim izbeglicama biće zaboravljeni i zamenjeni još bolnijim temama, nakon svake nove avanture Miloševićevog režima. I onda, marta 1999. rat je stigao u Srbiju. NATO bombe bacane su na gradove... Jedna od njih pala je i na zgradu RTS-a (Radio televizija Srbije). Čitavu deceniju, program ove televizije bio je monstruozno propagandno oruđe vladajućeg režima, korišćeno da stvara i širi mržnju. Ali među 16 poginulih u toj aprilskoj noći, nije bilo nijednog novinara. Neodgovorna i osiona vlast u Srbiji ostavila je u zgradi kao živi štit tehničko osoblje. Njihova tragična pogibija korišćena je od strane vlasti u medijskom ratu protiv neprijatelja. Vest o ovoj tragediji nije zaustavila rat, niti je promenila stav međunarodne javnosti. Šest meseci posle tragedije, žrtvi se sećaju samo njihove porodice i nekolicina kolega kojima preti otkaz iz RTS-a.